srijeda | 28.04.2010.

DEHIBERNACIJA

Hibernacija, je prekinuta, ponovo sam ovdje na ravni svijeta, tek toliko da se zna, ako ikoga zanima. Prošli su dani ponosa i slave, neke druge linije puta negdje drugdje vode...neke druge, ja još uvijek putujem ondje gdje su boje na pruge. Tek ponekad svratim i ovdje, iako nalazim tek pustoš prošlosti, vireći krišom iz pustinje sadašnjosti, naslučujem...svijet bez vode i zelene boje, eonima drobljen regolit budućosti.

- 12:42 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

petak | 07.11.2008.

PRISUTAN...

U vremenu prvih jesenjih kiša, nakon toplog listopada koji se pretopio u još uvijek topao studeni, a nakon voštanih dana i izdubljenih bundeva stigao sam ponovo ovdje. Naoštrenog noža i pera, bez iznimke povremeno, bez ideje unaprijed stečene i bez prethodne najave, izmičući se formi...
da kažem kako je godina na izdisaju i kako putujemo prema blještavom prosincu što ulijeva lažnim električnim sjajem osjećaj izobilja i sreće. No nema sreće u toj svjetlosti električnog dana, ni u punoj vrećici privremenog bijega od stvarnosti, nit će vrijeme stati ispod odsjećene jelke okićene veselim figurama, bombonima i sjajnim papirom. Nit je rješenje u čarapi što ju navodno posjećuje djed mraz tijekom gluhog doba noći, taj mitski starac koga nitko vidio nije...
Nit je spas u Obami, nit je u poslovnom uspjehu, a ni u ispovijedi svećeniku. Ukoliko si izgubio svoju sliku sreće i svoj vlastiti svijet iznutra, prazan si bez obzira na debljinu svoga novčanika...i brzinu svoga automobila. No zašto uporno s vremena na vrijeme kazivati ovdje u virtualnom svijetu raznih sudbina priču o spoznaji, životu i prolaznosti? Jer samo da kažem,..prisutan sam, ili da pokažem ustrajnost, olakšam dio unutrašnjosti objavom niza slova? Možda...ni to nije istina, već potajna sujeta što vlada krivinama čovjekova uma...
Iznad svijeta sada trenutno vise oblaci i kišu prosipaju bez obzira na sat, a unutar ćelija naših kuća svjetlost nas zavarava, igrice koje igramo, strategije i akcijske, arkadne avanture i štošta drugo...
U frižideru sjećanja su umotana na dane što se čine boljima, budućnost kao da je daleka a kraj još dalji...a nije, svaki dan list života sve više mijenja boje da bi kao i svaki mu brat i rođak naposljetku pao na beton...blato, prašinu, il kamen.
Stoga prisutan sam, tek onako, ovlaš, jednim korakom ovdje i s drugim ondje na padinama svijeta koje spominjem često, na granici...na proplanku koji razdvaja stvarnost od naših želja....

- 13:56 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

četvrtak | 03.07.2008.

POGLED S DRUGOG SVIJETA KROZ ODŠKRINUTA VRATA INTERNETA

Gori grad, opet , ponovo se asfalt topi, posebno je vruće oko dva, tri sata poslijepodne, vratio sam se, ili sam cijelo ovo vrijeme ovdje bio....Propustih sedam mjeseci on-line otvaranja duše, ili sedam sekundi, nije važno. I sada sam stigao slučajno, tumarajući bespućem sati koji jure amo tamo skupljajući se u kap dana , što se komešaju u tjedne, mjesece , godine...Vrijeme kao i uvijek omotano oko mene, svjestan prolaznosti, u đepovima podsjetnice smrti...noći, dana, tropskog raja na ribnjacima sjeverno od mog malog usijanog grada...neku noć, uz logorsku vatru usnuo sam budan Vietkong...
Zlatna polja mojih snova i narogušen grm..urlik tišine i paunov krik pomješao se žabljim ludilom i zujom komaraca....zaljepila se tkanina majce na leđima i vojnički šeir zaklonio lice u još dublju tintu noći.... umjesto puške stežem...ribički štap, a plovak se ne vidi na vodi još crnjoj od neba...
Ma tko treba pisati staloženo i s ciljem? Briga me, briga me čita li tko ili ne, ovo je udar na virtualni papir i rat protiv praznine obrasca! Moj,osobni, moj jedini rat u ovom trenutku...ali nastavit ću rat i sutra, protiv sebe, tebe, bilo koga, jer život je kretnja, borba, sukob, ležanje, rat rat, krv i oružje, metak , ili riječ, nevažno oboje je precizno ispaljeno smrtnosnosno i snažno!!!!!

- 13:21 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

četvrtak | 03.01.2008.

SRETNA...NOVA

Sretna Nova godina...Doček, ta farsa i napuhan običaj bez ikakve spontanosti. Ipak neorganizirirano , slučajno, bez ideje i plana, pa ako se dogodi, to je jedino opravdanje.
Želje ću zaželjeti neki drugi, ili treći dan, u neko drugačije jutro, manje mamurno i besmisleno, možda na proljeće kada se raziđu oblaci i snijeg, ako...
No svejedno, sretna vam godina , još jedna godina u nizu....nekima je sreća daleko, a nekima sasvim blizu, netko je sreću našao lažnu u papirima što spavaju u novčaniku, netko u limenom, cestovnom ljubimcu, netko u ženi što novčanik i kubike voli, a netko jednostavno još uvijek...poljima snova brodi.....

Vaš vjerni suputnik

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

petak | 26.10.2007.

TELEVIZIJA I ŽIVOT

INTRO u zimu...
Kiša, memljivi dani, kiša, lokve , grad siv, navečer šaren. Sjeverac=sjeta i misli i prisjećanja. Danas ću malo reći o tome što ne volim danas. Big Brother i RTL televizija=tv koja propagira dno dna dobrog ukusa i prikazuje besmislenost današnjice kroz veličanje pederluka, odlična pozornica za bijedne marginalce koji mogu putem ovog kanala dočarati svu raskoš svojih Ispraznih licemjernih života i plitkoću razmišljanja putem emisija poput primjerice "Večere za pet". Ova emisija u meni izaziva manjka teka i želju za sudjelovanjem za tim raskošnim stolovima punim splačina , ali s upaljenom motornom pilom, po mogućnosti marke stihl, jer su takve pouzdane! "Nova TV", "Pod lipom", kakavi su to balkanski umovi zaostali u vremenu izloženi tv zračenjima u svojim naslonjačima prikovani uz ovaj uradak koji ima manje smisla od recimo želje za pokretanjem genocida u nekoj afričkoj državici?
Ukupan dojam onoga što nude sve raskošnije boje "prozora u svijet" ,jest kako nas netko sustavno želi uvjeriti kako je mjesto na kojemu živimo puno realnije od horor filma Ž produkcije i kako su pederi , lezbe, muškarci sa sisama i žene s pimpekom oni koje moramo pustiti u svoje domove i čije savjete je dobro poslušati?
Unutar tog kolaža svekolikog smeća, naravno tu je koji folk, etno drm-drnd, tamburaški ispad, ili snimka koncerta karizmatičnog ishlapjelog starca, pijanca samoubojice Miše Mate, Pere, ŠIme, Tate, Babe, Strica Kovača....ili možda superinteligentna sportska emisija o HNL-u gdje se razmatraju greške sudaca nakon nogometne utakmice između NK Kukuruz i NK Srdele!?

Recept za spašavanje duše tijekom ovog tjedna jest; Boca vina "Ruža muškat", na stolnoj temperaturi, juneći steak, prepržene bukovače na maslacu, pekarski krumpir i neki film koji ima smisla, ili barem neku priču i filing, primjerice Black Snake Moan, s izvrsnim Samuelom L. Jacksonom...

Adio Panonski mornari!

- 11:30 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

ponedjeljak | 03.09.2007.

POVRATAK U VIRTULANI SVIJET....ILI ŽIVOT U RELATIVNOM KAOSU

Jesen je stupila na snagu točno prije četiri dana ničim prije toga ne ukazavši na svoj dolazak. Iz vrućine i totalne sparine iznikla je preko noći jesen, kroz zavjese je u zagrijane sobe donijela hladan dah, prozračnost , miris sjeverca i sjetu...ukazala je ljetu kako je vrijeme da ode... Nije me bilo jaaako dugo, no što je dugo, a što kratko? Vrijeme je relativan pojam u svakom slučaju i u ovom našem fizičkom kontinuumu to se lako može dokazati. Kada se čovjek nalazi u životnoj pogibelji, nekakvoj općenito usranoj i lošoj situaciji, ili jednostavno čeka u čekaonici nekakav administrativni izbljuvak, ili liječnika vrijeme se izdužuje, rasteže, minuti postaju sati.... Isti taj čovjek kada uživa u najboljem provodu svog života, nezaboravnom putovanju, ili seksu s ženom kakvu je oduvijek želio, tada sati postaju minute...ili sekunde, pa vi recite nije li stari Albert zapravo itekakko dobro konstatirao kako je vrijeme odista relativno...
Dakle, nije me bilo dugo...ili kratko, ili jednostavno onoliko koliko me nije trebalo biti, no ovaj post svedoči jednom, a to je kako se netko vratio, ili se namjerava vratiti, ili je samo svratio...tko zna?
Jesen će uskoro obojiti ovaj svijet pod čijom kapom, i na čijoj ispucaloj kori šetam svoju šetnju života, svoj križni put i svoj ponosan marš, puzim, ničice padam, ustajem i koračam dalje, uvijek dalje, uvijek prema zapadu...zašto? Jer je tako, a zašto je tako...objasnit ću vam kada sljedeći puta dodjem u Vaš virtulani svijet, čiji su temeljei, ne zaboravite blogeri Hrvatske i svijeta, dosada, usamljenost, ponekad jednostavno ne postojanje nikoga bliskog kome bi rekli ono što želite... nije li tako? Ah, život itekako zna biti paklena kučka, ili bijesan pas!

- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

petak | 26.01.2007.

ČEKIĆ VOLJE

Dani se sumanutom brzinom obrušavaju na mene i prolaze poput expressnog vlaka..samo na večer zastanu, kao kad vlak ulazi u stanicu... Siječanj odumire, a prvi pravi snijeg je tek sada pokrio tlo, učinio zemlju gnjecavom i blatnom...dodatno začinio sve nekim sumornim ugođajem..s pitanjem, nema potrebe za zimu sada, kasno je!
Svijet se smanjio do bola, postao je napučen, smrdljiv, bezobziran i siv, sve više pomišljam kako je vrijeme između posla i sljedećeg dana zapravo vrijeme kada u balonu virtualnog svijeta učinjenog unutar stana jedino vrijeme koje postoji.
Nedostaje mi zraka, sunca, mogućnosti da se ode tek tako bez šala, rukavice i automobila negdje gdje je sve mirnije, mirisnije i jednostavnije...
Ovako postajemo zatočenici gnjilog vremena, čije oči sjaje pored ekrana, gledaju se filmovi, sluša se glazba, jede se, radi i spava...
Ipak u svom tom kovitlacu prolaznosti, izbjegavam rutinu poput skijaša prepreke i prečke, jer nisam od onih kojima rutina postaje navika, a navika život i tu se stane...
Nema stajanja, nema odmora, jer tko zna koliko još ima vremena...
Mamurluk viroze u prvom stupnju napredovanja osjećam od jutros...moram iskoristiti moć kemije, malo max flu, malo čaj...ne volim biti bolestan napola, ili sve ili ništa!
Uskoro počinje i vrijeme fašnika, iako mi je besmisleno to maskiranje, jer maske se nose neprekidno i tijekom godine, malo tko svoju masku ikad skine, ne vjerujemo si i ne poštivamo, sumnjičavi prema svima , svatko s figom u džepu, i nožem u nogavici, s prstom uvijek blizu obarača, čak kada su na okupu samo...braća!
Uskoro će ipak proći sve...proći zima, snijeg, blato, bljuzga, sivo nebo i sve ostalo...pa možemo pokušati još jednom otkriti kako je svijet i ono što zaboravljamo, što se nalazi izvan kuća, soba, automobila, izvan svakodnevice prožete s onom starom, "moram, jer rade i drugi tako"...forma, zadnji stupanj smrti žive duše i čovjekova JA!
Nikad robom tuđih želja, moja je odluka davna, na ledenim poljanama zemlje bola, grizem zimu i ona grize mene, zimski ljudi dahom magle horizont, samo tako s plamenom u očima, i sječivom volje možeš doći do drevnih dvijeri Vremena...i prijeći na sveto tlo zemlje koja će ti usuti sreću u prazan rezervoar!

- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

srijeda | 10.01.2007.

SIJEČANJSKI POST

Vuče se siječanj, bez zime...samome sebi zaboravio je ime...vuče se poput umornog psa, lijenog sunca u suton...podvijena repa. Okrunjen mirisom proljeća, siv nakon što se uklone šarena svjetla blagdana. Grad je umoran, i ljudi njegovi su umorni od slavlja. Čemu slavlje i puni stolovi, čemu toliki nesklad kad smo papira robovi?
Brojke se zbrajaju i oduzimaju u pozni noćni sat, minus , minus...na saldu životnih uspjeha, mnogi minus nose.
No ipak, kurva stara, ona što nas održi na ivici uvijek,,...nada. Ona je još uvijek tu, kao da se prikrada...nosi nas u sljedeći mjesec i sanjamo kako će sve brige nestati dolaskom ljeta. Hoće li?
Ma kamo će nas putevi dovesti, kamo odnesti, s kim i kako...?
Siječanj, mirna neka bonaca, na mom stolu želja jedna je ispunjena, koliko još snage i htijenja do konačne granice zemlje mira?
Kako lis ada izgleda onaj proplanak ljeti obiđen toliko puta, bez mirisa bagrema i zujanja pčela...umotan u zeleno i smeđe, bez leda i snijega, malo vonja po trulei otpalog lišća i čeka...
Ne sjećam se tako toplog siječnja, niti mirisa proljeća umjesto mirisa snijega, nisam siguran jesam li ikada toliko toplih dana doživio zimi...niti da sam tako malo puta ruke zavukao u rukavice...šala mog više ni nema...zagubih ga negdje na sjeveru svijeta, u kutku mraznom sječanja na prošlost i duge zime bijele.
Nit zimski sam čovjek , nit jesenji već tako dugo...tople noći ljeta jedino su preostalo vrijeme kada duh slobodno šeta.
No vratim se opet kao i sada , umotan u sigurnu tišinu noći u siječanj kome je jedva ime ostalo na ramenima lagane košulje, i pitam se čak malo i tiho u sebi...mirisi su neki novi u mome životu, skupljam snagu da se otrgnem snu i letargiji, no eto, na koncu svih puteva, ovaj sječanj ponovo se sjetim početka...
Da...nije mi teško početi otpočetka, jer ono što je nekada ovdje bilo , otopilo se u silini taštine i u moru pitanja...
Novu obalu dostigao sam vješto...ni ne sluteći kako je poznata....

- 01:21 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

subota | 30.12.2006.

ZEMLJA JE ZAVRŠILA JOŠ JEDAN KRUG NA PUTU OKO SUNCA

Godina...odlazi u viječnost...dok ne se ne zaboravi, vidljiva u snovima. Ljudi kroz godinu su prošli, pješke i svakako drugačije. Mirisi su stari i pozanti ponekad, na trenutke ispunili dane. Bilo je velikih ljepljivih vrućina, trenutaka radosti i mnogih trenutaka ispraznih, dana koje sam zaboravio još dok su tekli i dana kojih se nikako sjetiti nemogu. A bilo je i toliko čudnih, ali lijepih trenutaka koje je godina nenajavljeno donijela, zagasila mračne slutnje beskonačnog nemira i odbacile me u sam drugi ugao svemira.
Borba, traje...jer život i jest borba, lov na trenutke, rat s ludilom ljudi, s nerazumjevanjem postojanja.
Koliko sam se puta pitao, treba li sve biti teško dostupno, zašto ja ne vidim u blizini police s nagradom za životna djela? No težak taj put što ga rijetki hode, bose noge uvijek donesu na neko čarobno mjesto, tako mirisnije i tako lijepih boja...i tada sve trnje zabijeno u tabane zaboraviš, svu bol, prašinu i znoj..jer čarolija je trenutak spoznaje da smisao još postoji i imaš dar vidjeti iskonsku pjesmu Zemlje. Na ravni jednog od onih dana, tako posebnih i drugačijih, mirnijih i smirenih...umotanih u pjesmu cvrčaka...bagremovo cvijeće u suton proljeća i grm divlje ruže u osvit ljeta, oštri brid sjeverca u dahu kasne jeseni, miris kolača i voska pred zatvaranje godine....
Ustanite i odite na svoje vlastite staze sa širokog bezbojnog puta dosade...
Zemlja je završila još jedan krug na putu oko Sunca...

- 20:46 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

utorak | 12.12.2006.

NA RUBU NOĆI...

Na rubu noći odlučio sam odgovoriti na pitanja koja teku rijekama misli...nema me neko vrijeme u virtualnom svijetu? Nema me u svijetu još nestvarnijem od onoga koji živim?
Ma gdje se nalazi ta čudna granica između sna i jave, imaginacije i zbilje? Mnoge sam ljude sreo putujući dugo prema obali jutra...i mnoge sam snove posijao..na pogrešna mjesta.
No takav je ovaj život, načinjen od toliko fleksibilnog...tijesta(poput onoga za štrudle).
Ili je sve poput kupusa, pa se lista?
Koliko se trudio hodati, bježeći od mjesta, čovjek zaboravi ponekad kako je svijet okrugao , pa putujući dugo i ustrajno na koncu svih potraga dolazi do polazišne točke.
Svaka bol ima svrhu, baš kao i osmjeh i plač, strah i tuga... I čini se kako je unatoč mnogim zalima ponovo sve na svojemu mjestu...
Godina se urušava u svoj kraj, mijena i nestalnost o kojoj tako često govorim opet je na djelu. I što smo učinili, naučili i stvorili u tom malenom kovitlacu u jednom jedinom krugu planete oko Sunca koji zovemo godina?
Ponekad čini se čak i anđeli pjevaju đavolju pjesmu, ogrnuti jezikom vatre i plamenom pakla...jer u svemu što činiš ne nazireš smisao.
Zato što ga tražiš!
tamo gdje ga nema!?
Na ivici svih mojih snova našao sam trag koji me doveo na ono isto mjesto skojega sam utekao davno, bježeći od sebe ...sada se vraćam kako bi se suočio sa samim sobom...kako otcano zvuči ova rečenica?
No istina je stalna, čini se i podosta otrcana i jednostavna..ili nije?
Ukoliko ovaj tjedan završi onako kako bi volio da završi bit ću dosljedan i ponizan reči hvala, makar zraku i praznini, noćnoj tmini...svemiru.
A taj svemir što me oduvijek uvlači u svoj svemir poznat mi je koliko je i velik...iako su moji suputnici njega svjesni kao mrav što je svjestan mene...
Na rubu noći, malo riječi prosuto po virtualnom papiru..jer po pravom ljudi sve rjeđe pišu, stoga veliku vrijednost svako pismo ima!
I mnogi noćas zgrčeni iznad tipkovnica rade isto...malo samoće da podjele s nevidljivim licima!
Tek, tako...prije Božića, prije zvonca koji samo još djeca čuju...još samo...neka od njih..

- 23:21 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

srijeda | 22.11.2006.

PLAY

Pisanje je potreba ukoliko dolazi ničim izazvana...
Stoga pišimo...ionako je pisanje danas poprimilo drugačiji značaj...nije trajnog karaktera i nema tragova grafitnih olovaka na papiru, ni tinte...i sve traje dok ima struje!
A ako nas netko jednom, ili nešto isključi, naš svijet prikopčan na 220 volti, nestat će mnoga pismena ostavljena u virtualnom cyber prostoru mreže.
Nekad dok sam još bio mladi istraživač Svijeta, i dok se isti činio šarenijim i punim iznenađenja, ne negdje daleko već oko nas, sanjao sam budućnost i zamišljao hoćemo li ove 2006 godine krstariti međuzvijezdanim prostranstvima...no nije ispalo baš tako.
Krstarimo u cyber svijetu, bez dodira i sve smo nesvjesniji neba iznad nas i sve smo dalje od otkrića novog horizonta...
A i godine nas ponekad natjeraju na odricanje od poneke želje za slobodnim izborom trenutka...
Zemlja se učini nekako smežuranija i predvidljivija no prije...i manja, svakako manja.
Ono što se nekad činilo kao greška sada se čini kao ispravna stvar, a ono što se činilo pravom odlukom sada se učini greškom...i postaje nekako opipljiviji značaj one famozne izreke..sve je relativno.
Nošen strujom vremena plovim oceanom neizbježnosti, otok za sebe tražeći pogledom...skenirajući pučinu nevolje i horizont sna.
Zmajevi plutaju nebom zagaslih boja, lebde oblaci lijeno i umorno...
Sve se umirilo i čini se poput pogrebne svečanosti...
Ali nitko nema odijelo...niti ruke sklopljene. I nitko nije neveseo, ali ni sretan...na filmu života ovaj trenutak gospodar Laži pritisnuo je tipku Pause..da vidimo kako se nevidi ništa...
No ako znam koliko je vrijedan trud pokreta, daljinski će upravljač života u mojim rukama pronaći mjesto...PLAY

- 21:35 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

nedjelja | 19.11.2006.

SLOW MOTION

Nedjeljna večer klizi u noć...a sati su stali i zamrzlo se vrijeme. Tek sekunde ljepljivo pomičnu naprijed...usporeni svijet. Izvan tople sobe mrzovoljni je svijet lažljivih ljudi. Ali izvan te iste sobe, daleko u tom svijetu je i jedno maleno sunce...
Njegovo je svjetlo varljivo...ali iskreno, privlači me i ka njemu misli lete poput krijesnica ljeti i sove zimi... Čini se u svojoj ovoj memljivoj stvarnosti kako ima još boja u posrnulom svijetu i baš mi dođe milo od spoznaje kako baš ja te boje i vidim...ništa nije slučajno...jer ne može slučajnost biti kada se dogode stvari o kojima sanjaš i dođu mjesta na koja u snu bježiš...
To malo preostale čarolije života pažljivo skupljam i stavljam u đepove, duboko u zakutak da se niti jedno zrno ne izgubi...
I svijet i noć zvuče kao jazz, ili blues starog crnca pred jutro u zadimljenoj kavani..
Ima taj trenutak svoju moć, poput jutra i rađanja sunca, i zalaska...zime i proljeća...

- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

utorak | 31.10.2006.

Noć Vještica

Nakon čini se rezultata globalnog zatopljenja za koje neki još uvijek nisu sasvim sigurni jesu li krivci ljudi, ili se priroda poigrava, a to je izuzetno topao, na mahove vruć listopad, stigla je jesen konačno...Zapravo donijela je i prve tragove zime, jer sjeverac koji zapuhao u nedjelju nakon malih kišnih zahvata tmurnog neba , donio je onaj prepoznatljiv miris jeseni, pa čak i zime i snijega...
Jutros osvanuo i prvi mraz...a nebo kristalno čisto, azurno plavo..sunce nisko i zlatnih zraka obasjalo je gradove ljudi i njihova lica...prati ih u njihovom bezglavom bauljanju ulicama...
Lica zabrinuta, ili prazna, ili bezizražajna...
A vosak se osjeća u zraku..noćas je noć duhova i vještica, izbušenih tikvi, Lamp Jack će pohoditi kuće i dvorišta, oluke gradskih prozora..tek pristigao iz Amerike prije desetak godina.
I tako, ja polako korak po korak ulazim u najmisitičnije noći i dane godine..one između prve noći studenog mjeseca i prveog jutra još jedne, nove godine...
Noći kada se ne valja buditi iza tri ujutro, ako nemaš snage suočiti se s demonima...
I vrijeme je to kad plašt za noćno hodanje i kukuljica što lica utopi u sjenu ponovno ogrćem.. No ne tražim više ono što sam jednom izgubio...stoga što našao sam nešto bolje.
I to nešto ima miris praznika, ali i nekako poznat miris djetinjstva...i mjesta koja sam pohodio kad sam tražio porozna vrata svjetova kako bi otišao razočaran vašim iskvarenim društvom.
I prolazi prvi pravi dan jeseni...sunčan, a prohladan...svjež i spreman za milijune svjeća koje će zapaliti ruke lažnih hodočasnika što smatraju da svojom posjetom ispunjavaju zavijet onima kojih nema...no rade to samo zbog pitanja..neka, jer što ako?...nitko ne dođe meni...
Vidim u znacima i runama zime svoje drugove kako stavljaju ruke na ramena onih kojima je nada zaspala..posrnula...
Osjećam u mirisu pečenih kesetena još jače no ikada dah prolaznosti i ruine ovog svijeta već nazirem u stoljećima koja dolaze.
Vidim jasno kao onda kad sam tiho plovio bezvremenim poljima vječnosti tražeći kome da ublažim bol, jad i bijes...
I sam krcat sumnjama u Vas sve više gradeći maleni zid od crvene opeke...zazirem od mase mesa vani.

- 10:11 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

ponedjeljak | 18.09.2006.

PONOVO BUDAN

Sine, kamo te nose noge umorne...?
Kako se to dogodilo da je pored tebe pao nezamijećeno prvi suhi list?
Čovječe zbog kojega sam ostavio sivo bijelu vječnost tražeći boje,
Nisam li se prerano razočarao u tebi?
Nisam li prekasno spoznao laž suočen s toliko okusa?
Jesen dolazi...na bodljama ježeva,
Jesen dolazi sa sjevera,
Nepobitno...
Već je ovdje u razderotinama ljeta što mi nosi novo iskustvo...
Taman kad sam se osjetio potrošen od svjetla..
Pustio sam da u prostor prazan netko novi...ušeta.
Sada sam ponovo budan...nakon dugo vremena

- 10:49 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

četvrtak | 03.08.2006.

JESEN PRIJE JESENI

sorrow...

Jesen prije jeseni, iznenada...kišom stigla i užareni beton ohladila. Listovi breze, žuti, suhi poput pergamenta na tlu su pokrili spaljenu travu. Vrijeme je takvo da tražim skrivene znakove na površini svijeta. Tražim vrata za prolazak, vrata za odlazak, vrata za prelazak...
Još jednom kažem, svatko od nas umire sam...i sami smo sami po sebi i predodređena je samoća kao srž bivka čovjekova. Pleme tek štiti od vanjskih utjecaja, kao što odjeća štiti.
Igla sudbine nije sigurna, igla sudbine može biti zaražena mnogim bolestima, patnjom , sjetom, mržnjom...pa čak i željom za krvlju.
Sjenke prošlih ljudi lutaju mojom sobom i prostorom koji dijelim sa susjedima. Vječnost prolazi u potrazi, a potraga se bliži sutonu, a suton nagovješta noć i noć pokrije tamom rane zemlje i ohladi užeglu mast u posudama.
Beskraj kraja na pučini dalekoj blizinom smrti zaokružuje krug, mirnom rukom spokoja, kao Da Vinchijev pokret kistom...postoji li kod?
Ima li ključ, gdje je zavijetni kovčeg, ima li ga, pije li smrtnik iz kaleža svetog i za koga stoji ljepota izrovana bagerima oko nas?
Kaša pitanja s komadima slanine za ručak, pržena krv za večeru, mozak s jajima u studenom...a kolovoz se kotrlja, zlatom prema konačnoj smrti kolosa.
Svijet je nakratko stao. Preskočio jedan bezvremeni frem neopazice se iskrao iz rutine, a tko je to primjetio, tko je upro prst u točku nastanka , ili prestanka?
Tko je uopće bio ovdje u trenutku dolaska početka? Tko je lepet krila osjetio noću, i hladnu stravu vječnosti bez boja? Tko je znao da u trenutku želje za nastavkom putovanja nije bio sam?
Jesen prije jeseni uvukao se u krzno mačke i dlaku psa, zrikavcem se oglasio ispod popluna ludosti i ogrebao trnom bolnim o gležanj diva?
Zar je doista sve ovo paravan za predstavu nikad dokraja odgledanu, nikada primjećenu? što ju sami igrate neznajući tko je podijelo uloge, sklpoljenih ruku u molitvi za sebe?
Starhujete od smrti i preranog odlaska, od samoće i bolesti, od vječnosti, od prostora, od svemira, od istine, od demona što u vama čuče , mučki vrebajući trenutak napada...
Jesen...prije jeseni, zvone zvona nečujna, pada zlato ljeta u blato prijelaza...

- 13:07 - Komentari (6) - Isprintaj - # -

petak | 28.07.2006.

RASTAPANJE

vatra s neba, vatra na zemlji..pakao?

Nastavlja se..topljenje...
Obnevidio sam od vrućine, no jučer, oko četiri poslijepodne odlučno sam zagazio u rastopljeni asfalt i otišao u drugi dio grada kako bih si istetovirao nogu!
Stavio sam tetovažu..četvrtu po redu na vanjski dio lista noge istrpio bol, s perverznim užitkom, bez straha od igle i krvi ...pomalo zaljubljen u bol!
I bio sam na koncu zadovoljan učinjenim, pa sam otišao do najudaljenijeg kafića, zvanog Noa na pivicu, Tamo na velikom platnu na zagušljivoj terasi koncert who-a, Janisice, Fletwood-a i ostalih šampiona kansih šezdesetih! Izvanredno! Nit čovjeka nit, žene, tek tri-četiri lika zaostala u vremenu...i ja, i tetovaža...četvrta po redu.
Pivo nije pomoglo, rastapanje se nastavilo, no kad čovjek razmisli, što od ljeta i očekuješ nego rastapljanje, gadno je kad dođeš do spoznaje da nakon dugo godina čini se..izvijesno je...nećeš ove na more!
Baterije ću mislim, morat' napunit' na nekom drugom mjestu...ili trećem?
Uz sve ovih dana sretoh jednu ženu koju nisam vidio mnogo godina...otišla živjet vanka u Austriju, pa se udala, pa ima dijete, pa se kaže sada nakon svih tih godina, točnije 16, vraća ovdje.
Pričali malo, bauljali, družili se ovih dana. Neobično je kad sretneš nekog tko se izgubio u vremenu, nakon toliko...vremena. Nedavno sam i jednog čovjeka sreo nakon mnogo godina.
Čini se kako je stiglo vrijeme kad vrijeme ponovo ispočetka počinje još jedan krug, pa se čini kao da počinje nekakv ogroman deja vu?
Sama boja ljeta i spaljena trava podsjeća na nešto što je prošlo, pa se opet vraća...možda se još štošta vrati? Zbog raznih okolnosti nisam imao ovih mjeseci previše manevarskog prostora, inače bi otišao negdje drugdje i ja, tek tako, malo da nađem neka nova lica...ili neku zanimljivu osobu za priču i sex, jer ove ovdje znam...poznajem...i vidim granice njihovih mogućnosti još prije no što izuste i riječ...pa svako bivanje udvoje...postaje dosadno!
Tako je to u loncu vlastitog grada, s obzirom na smanjivanje svijeta, zamislite kako je maleni grad, budući je smanjivanje konstanta..nakotilo se ljudi u tri p.m.
Rastapanje se nastavlja...topim se i ja zajedno sa svijetom oko sebe...

- 12:16 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

četvrtak | 27.07.2006.

AKO POSTOJIŠ

AKO POSTOJIŠ...

Prošao je Ljetni tabor, LARP festival koji organiziram već jedanaestu godinu. Promjenili smo lokaciju, odnosno pomakli stvar 1 km sjeverno od starog mjesta. Pet dana u šumi u šatoru, kupanje u muljevitom ribnjaku, ljudi odjeveni u srednjovijekovne odore i stotine litara vina i piva, gitara i sve i svačega...Dugo se trudih napraviti nekakav oblik zabave drugačji no drugdje...dolaze ljudi iz raznih dijelova Hrvatske..No nešto je nedostajalo u svemu ovome...a ja znam što, no nema smisla o tome govoriti. Ipak bilo je čarobno, s malo stare čarolije u đepovima čak i zlatasto na mahove.
Toliko je vruće ovih dana da plastika u stanovima bez klime ispušta miris...ljepljivo je i ljudi se tromo kreću...bila je takva i jedna godina prošla...bila i prošla...
Sada, u hladovini stana..isprika u metežu mirisa i vrućeg zraka koji raspiruje ventilator Hama...u polumraku zamračene sobe, siguran sam kako je vrijeme da kažem otvoreno..javi se!
Ako postojiš negdje javi se i dođi dok ljeto još nije završilo!
Dok život još traje, iako ljepljiv i suh u isti mah... Ako postojiš i nosiš znanje staro, znanje Arhivara vremena što su hodočastili putevima samo nekima znanim s nogama duboko u prašini, pogleda barem nekad usmjerenog prema zvijezdama i ako ti nisu važne samo obične, metalne i papirne stvari...dođi...
Ako ne postojiš, ili si se ugasila, ili posivjela i svitlo u tebi otišlo dovraga i bestraga onda ništa...ionako je ništa čest poklon današnjeg vremena.
No ljeto je nastavilo rastakati grad i uvlačiti se u zidove i samu armaturu zgrada...jako, jače no prethodne godine...I u tim kavezima, omeđenim vrućim zrakom propasti možda negdje sjediš i razmišlajš, plutaš između sna i jave i pokušavaš dokučiti što stvarno jest, a što ne.
Kao ja...poput mene... vežeš u čvor uspomene..Jebiga!
Je li nastrano zagaziti u more obuven u čizme od sedam milja? Je li bolesno tražiti po sokacima podsvijesti lijek od dosade i bolesti zvane..letargija?
Hodati po spaljenoj travi i prašnjavom tlu i gurkati nožnim palcima opuške?
Gledati sav taj svijet boja okupan potocima znoja...okružen katkad zaista nepotrebnim likovima...
I zato bi trebalo učiniti korak, još jedan u nizu..i doći do mjesta gdje ležiš na toplom tlu..ako postojiš.

- 12:25 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

utorak | 18.07.2006.

KINGDOM OF HEAVEN

sve ću vas pobijem u ime Boga

Rat u Libanonu! Gori grad, stranci bježe...avioni rasipaju streljivo i rakete na sve strane...Bliski istok u plamenu..i tako će uvijek biti dok prokleti narod Jeruzalema ne shvati i prihvati svoju ulogu u povijesti. Ne umanjujem njihove žrtve u drugom svjetskom ratu, niti Hitlerov zločin., no kada će svijet shavtiti, a shvatio je odavno ( osim amerikanaca), da taj isti židovski nacionalni korpus nemilice provodi diskriminaciju i ubija sve u svom susjedstvu? I tako već desetljećima, skriven ispod skuta Carstva zla, Amerike..i opet Amerike, koja je postala sinonim za sve zlo i loše...
No ljudi nezainteresirano gledaju na Izrealska sranja koja traju i traju...ja ne! Žao mi je Palestinaca, žao mi je Libanonaca, žao mi je svih susjedda Izraelovih!
Žao mi je i Izraela, koji ne želi prihvatiti činjenice, prihvatiti svoj križ netolerancije i bijega od bilo kakve nade da će jednom i taj židovski narod poput mnogih drugih početi učiti iz vlastitih grešaka.
Ovaj text će svaki Izraelac naravno bez ikakvog razmišljanja svrstati u antisemitski iako on to nije, dapače, i više sam no siguran kako 99% čovječanstva misli isto što i ja, no ljudi šute i trpe.
Izraelska politika ne samo da je loša za bilo koga tko nije Izraelac, već da stvar bude paradoksalnija i za same Izraelce, sumnjam i da se njima neprekidno ratuje i gine, ako da , onda ih tlači kolektivno ludilo.
Teško je prihvatiti masovni vojni napad i bombardiranje gradova, ubijanje djece i slično kao izliku za hezbolahovu otmicu vojnika i raketne napade u istoj mjeri u kojoj je teško prihvatiti arapske i druge bombaše samoubojice i njihova ubojstva civila na tržnicama. Nema tu razlike! Ma što tko rekao o tome!
Duga je povijest nasilja na tlu koje još nazivaju i "Kingdom of Heaven"...tisuću godina rata...i više..mir je tamo žestok science fiction...
No kako to da u miru u praktički istoj zemlji žive primjerice Škoti i Englezi? Škoti kao što znamo iz više razloga Engleze ne "šmekaju", da budem otvoren mrze ih.
Kako to da Njemci i Francuzi žive nakon silnih pokolja u istoj Uniji? Kako to da Japan i Koreja zajednički organiziraju mundijal, iako su Japanci zvjerski pobili milijun Koreanaca...I bezbroj je još primjera...suživota u miru. No kako to da Izrael nemože iznači nikakvo rješenje do gole sile? Kako to da je vojni udar jedini odgovor Izraela na bilo koji vid nasilja prema sebi?
Očito je starozavijetni naputak tko tebe kamenom, Izrael prilagodio trenutku i dodao ti njega raketom, nožem, bombom, granatom.
Čiji je revolucionarni izum terorizam i bombaši samoubojice? Američki, Izraelski? Moglo bi se reći, tko je obučio Bin Ladena, to već znaju i mala djeca.
Na čijoj zemlji živi narod Jahvin? I to je sporno zar ne? Izael treba imati svoju zemlju nakon holokausta, no u toj zemlji treba biti mir. I nisu samo židovi stradali u drugom svjetskom ratu, gotovo 60 milijuna žrtava broji taj veliki rat...što je s ostalima, zašto svoje žrtve recimo Francuzi , Nijemci, Romi (koji nemaju svoju državu), Slaveni, Nijemci ne nabadaju na nos cijelom svijetu ( i to na silu) već više od pola stoljeća i u ime tih žrtava rade ista sranja koja je netko prije činio njima?
Hitler je kažnjen i cijeli njegov narod zajedno s njim. Točka. Nijemci su danas daleko humanija i tolerantnija nacija od Izraela. Kako to? I kamo vodi Hitlerov sustav spaljene zemlje i vojnog Blitzkriega? U potpuni amargedon...Možda bi Izraelski vođe trebali o tome razmišljati kada sjedaju u tenkove i napadaju sve oko sebe... O tome bi trebali razmišljati i Palestinci omotani bombama koji posjećuju plac.
No tko će prvi stati ludilu na kraj...oni koji danas spaljuju LIbanon, rvnaju Bejrut..teško da će stati na loptu. Stoga dame i gospodo, pričekajmo uz klimatiziranoj prostoriji ishod još jedne krvave bitke u Svetoj zemlji...uz hladnu pivicu i 82 inčni flat ekran!

- 10:16 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

četvrtak | 13.07.2006.

ĐAVOLJE KATAKOMBE

na ulazu u đavolje katakombe

Satirani sumnjom u izglednu budućnost mnogi su zapali u stanje apatije, no gledajući sve iz đavoljih katakombi, otvarajući oči u demonski sat oko 3 izjutra, čini se može biti gore...
Sam sa svojim demonima u jako malenom prostoru u tami čovjek iznutra brzo stari, mladog lica dok zlo gleda u oči. Kako pobjeći iz đavoljih katakombi?
Teškom mukom se provlači nit zlatna kroz gustu tapiseriju vremenskog tkanja. No ta nit dugo ostaje i ističe se njen sjaj..usreći ona svog tvorca i oca i dugo nakon što je ostavi ondje.
Gledam u demonski sat zidove kako se sive u nutrini đavolje katakombe i mislim misli sretne i osjećam boje oko sebe izazivajući po običaju demone i raspaljujući njihov bijes, možda sam oslabio od godina provedenih ovdje, ali još sam kurvin namćorast sin i još mač oštricom sjaji sablasno i krila lepeću i rasplinjuju sumpor...
I jutro kad zagrize zubima noć i rastrgne ga u krpe zore boje mesa opet sam tu i tražim izlaz iz đavoljih katakombi kako bi osjetio jak miris kave...jedan od razloga svog boravka ovdje, jedna od slabosti i odlaska iz viječnosti...
I koračam istim stazama kojim smo koračali i prije neprimjećeni sve do noći...do demonskog sata kad duhovi postaju vidljivi i kad teško dišu stjenke svijeta...kad sumnje i laži izviru polako iz svake pore đavoljih...katakombi.

- 11:40 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

četvrtak | 29.06.2006.

SAVE YOUR SELF

kamo?..suprotno od tamo?

Kao da u paklu gorim, pomislih...cvrčao je asfalt i ljudi na njemu se pekli poput girica. Smrdio je svijet na besmisao i benzin, na uzaludnost i znoj.Jedino, sad se kroz taj eter mirisa provukao i jak miris lipina cvijeta. Srljajući u samu zjenicu ljeta mnogi su zastali kraj vode.
Bezvrijedni ljudi s kojima ispijam kave nisu bili ništa više od plastičnih lutaka , plagijat plagijata. Žene ofarbane šminkom, uskih traperica, zaljepljene uvijek za isto mjesto, okovane taštinom, isprazne i bljutave poput zagrijane mineralne vode iz koje je ispario svaki mjehurić plina.
Pa opet šećući kolodvorskom street nisam zapazio već stotinama dana ništa bolje od goreg. A Sunce je krenulo spaliti Sodomu uvijajući plastiku i znojem razljevajući max faktore na licima drolja i droljica, obučenih tuđim novcem...a između tog lažnog svijeta šarenih perli kotrlja se sirotinja, zanemarena i izložena podsmjehu...
Halo, koji kurac glumiš ženu?-pitao sam jednu...plastičnu tetu.
Njen ustrašen pogled gađenja i prezira, na trenutak smračio se sumnjom.
Kupi kruh vlastitim novcem i povuci potez srcem...kujo!
Grad je roštiljao svoje sinove i kćeri nemilosrdno i sviđao mi se taj lonac, to varivo gorko slanog okusa...nismo ni zaslužili osvježenje.
No prisjetih se idući tako od tamo do ondje kako ipak iza zidova od crvene cigle postoji skriven malo bolji i drugačiji svijet.
Uokolo su kružili leševi u svojim pokretnim disco klubovima i sanjali jebačinu sa prvom djevojkom sa sela, čim padne noć i ohladi se hauba...i moram pobjeći od tog.
Od mirisa prepaljenog ulja i zagorjelog luka, od mirisa jeftine tkanine iz kineskih trgovinica i priglupih konobara što mrze svoj posao, od zadriglog pijanca koji zaogrnut vječnosti mili na rubu zidića ispred diskonta.
E pa kad odem možete mi slobodno pisati pisma i slati sms-ove, možete mi jebat majku i Boga, ali nećete me dobiti jer na tajnim mjestima T-com nema signala...bando ljudska!
I nimalo mi nije žao proliti još znoja kako bi izdubio put do svjetla, prevarih se u vama, o tužni , zli, maleni ljudi. Toliko ljepote pored vas nezapaženo nestaje...vaš bitak prestaje...
Samo jedan ste oblak što ga kidaju vjetrovi visinski i spaljuje silina sunca...to...neka!
Nagutao sam se dovoljno laži, pojeo dovoljno bola s vašeg stola laži. Iza spaljenog dana leži mjesto što ga znam. I navečer dok porukice dolaze na displej mobitela i zovu na kavu na isto mjesto i kružok gluposti , više ne odgovaram.
Znojnih čela dok prijatelj ti gleda sise, a ti sanjaš kako će doći dovoljno snažan i novcem okićen bik da te povede do oltara i spoznaje da nema ravni, već samo neizvjesnosti...ja sve gledam bez interesa...ne želim mjestiti kruh života od tog ukisalog tijesta...
Prave stvari, čarolija i naprstak zlata u ruksaku su mom...jutro čisto i sjajno, noć zvjezdana i vedra..sloboda brate, sloboda sestro...
Nikad nažalost niste mogli vidjeti te riječi bit...okovani formom i zaljepljeni pogledima ljudi poput vas..uvijek za isto mjesto.


- 10:25 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

utorak | 27.06.2006.

USIJANJE

Spaljen zrak titra iznad krovova grada!
Ni treptaja nema, ni pomaka, pokreta nema...Kroz fluid zažarene stvarnosti veslam brodom ispuhanog jedra. Noć je vedra.
Zrikavci i žabe.
Kroz noć lebdim lakim snom ogrnut i tražim kamo sam te zametnuo...u koji kutak sebe zaključao...Ljeto topi čokoladu, topi katran i izvlači ga na površinu uzavrelog asfalta.
Neznatno se pokrenuo list, osjećam čaroliju.
Magiju zatvorenu koju mogu stvoriti sada sam razvezao.
Sasvim malo, onoliko koliko je potrebno da ugledaš komadić zlata pored vrata...prošlosti.
Noći su kratke, a dani brzi...
Ljudi su tamni,a voda topla.
Ja sam isti kao jednom kad sam bio slobodan.
Nema mraka u nutrini, niti zraka na površini, sve je puno i ispunjeno..grad se usijao.
Valovi mog mora ohladit će nam noge jednom...ponovo.
Znaš li Ti možda koliko smo udaljeni od dna rutine, a koliko sretni zbog slika u sebi?
Želiš li vidjeti tko sam zapravo ja što dolazim u ovu juhu ljeta moraš putovati...
Sljedi sjever, sljedi Velikog medvjeda, izvan grada, daleko od stada, sama moraš krenuti, okrznuti gležanj listom paprati, nesmiješ spavati na kamenu već toploj prašini gola i biti svjesna beskonačnosti zvjezdanog mora u kojem se i On osjeća sam!
Zbog svega što se ljepi za moju kožu i ostaje dugo unutra prodao sam bezvremenost i postao sluga mesa, zbog jakog okusa kave, dima cigarete i dugih šetnji...i tebe.
Grad spava.
Oči su otvorene...vide nam se lica u odrazu mjeseca...
Znoj na čelu lijepi kosu...
Čarobni mir...

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

srijeda | 07.06.2006.

KISELE NOĆI ISPRAŽNJENIH DUŠA CAPTHER 1

death soul on the night

Kako je dolazak ljeta naglo obustavljen kišom i niskim temperaturama,možda bi bio red da se piše i o temama manje osunčanim...da sve bude u skladu...s vremenom.
Ovih dana bilo je poprilično burno u mom trajanju kroz vrijeme. U petak organizirani tulum kod mene iako nisam već dugo organizirao ništa organizirano. Pijuckanje je započelo oko 9 izvečera i pilo se žestoko, teme su se razvlačile poput žžvakače gume i pristizali ljudi...Čuta, Emina, Igor, Jadran..i ja..u početku. Sve me nekako počelo podsjećati na stare dane silnih pijanki i veselja, rock'nrolla, hard-corea...udimljenih noći prepunih gandje..i još koječega...
I pomislih si kako se radi o nečemu nalik na svojevrsni Flash-back!?
I analizirao sam ljude u sobi koja se činila sve manjom, a ljudi sve stješnjenijima jedini uz druge. Tu je bio Čuta...visok tip, dobričina, lokalni freak koji smatra kako je sve u životu moguće postići kroz nekakve institucije iako uopće nema pojma što one jesu i koga predstavljaju, idealist paradoksa koji svoj mladi život ukalupljuje u lokalni HDZ, ne bi li na taj način neizravno eksponirao svoje organizatorske sposobnosti...No u zabludi i bijegu od svojih vlastitih promašaja koje neće priznati ni mrtav mučen, on se udaljava od realiteta životnog blata i prašine i postaje taocem svojih laži i spletki. Oženjen je, no potajice želi da nije.
Tu je i Igor, pseudofilozof, širokih pogleda na svijet i uskih na stvarnost , labavog uvjerenja da Bog još uvijek kontrolira situaciju i da se dobro nalazi unutar zidova crkve, iako smatram osobno, tamo toga nema ništa više no u slastičarnici kod Kire.
To je čovjek od kontre, čisti kontraš, uglavnom se bavi bacanjem bumeranga sebi u glavu. Čini se kako je i neka vrst iskrivljenog, pomalo Bartonovski opsjednutog gotic-romantičara...sa smislom za gorki crni humor, što meni apsolutno odgovara u tom trenutku. Voli nogomet i sotale sportove, pjeva u crkvi i želi se pariti s djevojkom koja ima uzvišene ciljeve, iako je svjestan da će lakše naći židova opsjednutog ljubavi prema Hitleru, nego takvu osobu. No nije se predao, iako je na kraju večeri zaspao u wc-u, pronašao je naknadno pristiglu ženu na feštu, zvučnog imena Ina.
Emina je mala, poprilično mala rastom, neodoljivo prpošna osoba, u kojoj se zapravo krije više odgovornosti no u prethodno opisanim likovima, no i ona je očito shrvana spoznajom o čudnovatoj navici životnih puteva da nenajavljeno skreću i mijenjaju smjer. Unatoč svojoj prpošnosti to je večer bila poprilično usporena, očito nemogavši pratiti tijek događaja oko sebe u prostoriji...a i bilo je premalo fizičkog kretanja za nju. Još uvijek ima dovoljno sirove energije koja se ne može potrošiti onako kako ju mi trošimo, kroz bjesomučne sadomazo polemike i besmislu, smislu i koječemu ...još, sexu, politici...religijskim pitanjima i ljudskoj gluposti na koncu.
Jadran, Igor ga zapravo ne voli, jer nije svikao na drastične esencijalne razlike između ljudske psihe i općeg pristupanja stvarima, ili nepristupanja. Jadran je velik...i spor, ali aktivan, za njega je sve što se oko njega događalo te večeri neka vrsta novosti, iako je to proživio u nekim životima koji su negdje zakukuljeni na rubu pamćenja...onih dana.
Ina, naknadno došla, trenutno u fizičko verbalnoj korespodenciji s Igorom, nemam pojma...premalo informacija, no površno prolazna ocijena, čak štaviše, osjećaj da se ne radi o plošnoj, već višeslojnoj osobi što je po mojim kriterijima u redu.
I tako je noć prolazila, popilo se užasno puno, zamaglio se horizont, zvuci su se rastegli, oči zaljepile i mi smo zamrli negdje oko pet sati...i tako je petak osvanuo u subotu, no ludilo nije stalo...no o tome u sljedećoj kolumni.

- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

petak | 02.06.2006.

NEKAD

Nekad čini se sporo sati teku razmočeni kišom...
I novinski članci sporije stare,
Nekad se mahovina nakupi na posustalom kotaču sudbine...nekad.
I tada mi u misli stigne nepozvana, ali draga,
Ona kojoj neznam niti ime...
No ime nije ključ za vrata snova,
Nit su snovi bjeg od vjetra promjene...
Nekad poput sad sve je daleko iza,
No srećom ispred neznan je sat...dan
Slova sporo padaju na nevinu bjelu plohu
Sporo kaplju kapi kiše,
Čini se kako nekad svijet diše...tiše...

- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

utorak | 16.05.2006.

LIPA

postoji jedno mjesto gdje vrijeme teče sporije za one koji budni snivaju davno započet san..ispod lipe na karaju ovog svijeta i dana...

Uskoro započinjem snimanje svog drugog filma..Lipa. Od svih ideja i priča, nekako se na koncu svega i u turbulentnim danima ponovnog traganja za identitetom duše kroz kaos probila lipa...stara lipa 65-otogoišnjakinja.
Ovih dana moj prvi film "Snovi bez pokrića" nastupa na poolfilm festivalu u Ivanić-Gradu, trebao bih biti sretan zbog toga, ali nekako nisam jer mi se film sve manje sviđa i nalazim razne nedostatke, što je posljedica umjetničke nastranosti kažu ljudi...ma ko ih...znam da nije tako...šesto i sedmo čulo mi govore kako nešto ne štima s tim mojim filmom i točka...na i.
Dakle Lipa će govoriti o sudbinama i ljudima koji se okupljaju oko te lipe, lipa pored seoske trgovine njihov je centar svemira, malog mikrokosmosa u kojem se odvijaju njihovi životi.
Želim napraviti film čiji će glavni light motiv i sveprožimajući filing biti sjeta...
Sjeta zbog mnogih, davno prošlih ljeta...
I Lipa bi trebala pokazati onaj osjećaj u sumrak dana kad nešto u nama kaže, prošao je još jedan dan u nizu što ga stvori vrijeme, što nošen lakim bremenom sretnih trenutaka, što brigama što mršte nam lica.
Tijekom kotrljanja po krevetu –gore- dolje u napadu nesanice koja postaje začin života, šum te lipe i žamor glasova ispod nje dale su mi ideju o tome kako je to dobar materijal za film...malo sporiji, malo nježniji, malo sjetniji, malo sneniji, no što bi filmovi trebali biti...
Lipa će uskoro početi svoj put na filmsku traku, zajedno s onima što žive u njenom okrilju...pa kako bude..

- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - # -

petak | 21.04.2006.

ŽIVOT I SMRT I RIJEČ

čekajući...sugovornika...blijedi zadnji dan..

Jutros starac na klupi pored vrtića...sjedi, otpuhuje dim cigarete..Na svakom koraku život i smrt. Čudno je baš sada u okrilju proljeća vidjeti suton u očima čovjeka koji sam uživa u svojim posljednjim godinama. Starac je djelovao napušteno, pogled upućen prolaznicima tražio je sugovornika u njima. Nitko nije mario za to. Ne mare ljudi..takvi su.
Ususret toplim danima hodim među Vama...
I Vi ništa ne vidite...na terasama kafića trošite dane sunca. Bez osjećaja za ono što vam je dato. Takvi su ljudi...ne mare...
Još samoća nije popravo stegla gležnjeve hodača, a već podne juri ususret zenitu.
Pogrbljen je gradski svijet sudbina , uniformiran u modu i trend.
Neupotrebljena je čarolija spremljena u duboki, skriveni džep... I nasuprot starcu Smrt se ležerno naslonila na ogradu vrtića, polako kucka prstima o metal i zamišljeno gleda kroz zidove...ona mari za Vas...brine i čeka red, jer ima redosljed, samo njoj poznat i znan.
Kao da je i sama Smrt pomalo zabrinuta jer su njeni klijenti nesvjesni života...posao nju više ne čini ispunjenom...vidim među Vama rutinu...
Rutina vas je obuzela...čaroliju vam je oduzela...ono zbog čega prolazim između vas.
Sve teže je u mesu probuditi svijest.
I meso mesom ostaje, meso i nakon zagrljaja ostaje isto, i nakon ljubavi...a ljubav postaje riječ. Riječ...kanta, trava,šalica, ulje,krpelj, grab, stup, noga, rubnik...ručnik, slast...voda...
Jutros je već u prošlosti, svaki trenutak zauvijek izgubljen...niti jedan odabran da bude uvijek.
Zimzelen...
Što Vas vodi do ivice malih života? Više ne osjećate u svojoj samoći ni ...nas.

- 11:06 - Komentari (3) - Isprintaj - # -

srijeda | 19.04.2006.

TRAŽEĆI PETRA PANA

s džepovima punim magičnoga praha, od leta nema straha...

Ljudi...prečesto nošeni vjetrom laži...pogonjeni taštinom.
Ljudi, nerado društvo...
Ipak,zbog njih nekih sanjamo biti oni.
Sanjamo umorni u suton Svijeta.
Ljudi voljni zakoračiti u međuzvjezdanu tminu,
Pokušavajući se otrgnuti prašini...
Najviše tišine i pelina među ljudima smo našli,
Krvi potrošene nizašta,
Na plavo zelenoj lopti ljepote nedoživljene,
Na površini Božje igračke...
Usamljeni poput njih smo u svijetu lažnih veličina...
Tragajući za udobnim snom Utopije,
Znajući da je to potraga za snom,
Trudeći se biti poput ljudi,
Sretni zbog neuspjeha,
Punih džepova zlatnog praha mašte...
I onda i sada tek smo sjena
Neuhvatljiva noću i za dana..
Čekajući vješte ruke..
Pravog Petra Pana.

- 10:34 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

petak | 14.04.2006.

RĐAVA VRATA VJEČNOSTI

rđava vrata vječnosti

Kroz rđava vrata vječnosti gledam uvijek isti sjaj u daljini...
Plima dana završava...noć će zamahnuti rukom uskoro.
Ostaje li za nas dovoljno vremena za još jednu igru?
Nastojimo skriti svoje sumnje..u kutije sjećanja,
Grad otkucava sate, tijesto svojih sinova,
I svaki minut, svaki sat kuca...tika-tak..
Taj kotač prolaznosti za koji se lišaj ne hvata!
U ležaljci naših nemira,
Drhtimo pred veličinom svemira...
Sami.
Svijet je šaren komad laži...mala prevara,
Kroz rđava vrata vječnosti mnogi su prošli...
Ili stali čekajući čas,
Kariranim pokrivačem pokrili tlo,
Razasuli stvari skupljene putem...
U proljeću vlastite jeseni, zdrobljeni tugom...
Obasuti mali ljudi laticama šljivina cvijeta
Zbunjeni jugom...lakim teretom promjene...
Odlaze bez sumnje!
Ne sumnjajući u kraj...

- 12:14 - Komentari (2) - Isprintaj - # -

utorak | 11.04.2006.

TRAVANJSKI HAIKU, JEBE... TI SPIKU!

Cijelu noć nije izašlo sunce, jer je bio mrak
I nije se vidio zrak jer je nevidljiv...bube su zujale tijekom dana. Maslačak je virio iz zelenog mora i pozivao pčele.
A ljudi su gmizali svojim putem amo-tamo.
Nitko nije primijetio gljive. Čini se nije ih bilo u šumi.
Travanj je obrubio sliku svijeta. Mnoga su jaja bila sačuvana duže jer su ih prokuhali i obojali. Bio je blagdan na pomolu. Na pomolu je nakon noći bilo i jutro. I kava ...i svašta još...
Običaj je kuhanja šunke. Ja sam skuhao tjesteninu...i konzerviranu ribu stavio gore na kup!
Namjerno!
Dijete je pitalo zašto putnik namjernik namjerno putuje i kamo... Nitko mu nije znao odgovoriti. Dva mrava su odlutala predaleko od mravinjaka i zgazila su ih dječja kolica u kojima je ciganka prevozila smeće...i nekakve vreće.
Na drveću smo primjetili prvo lišće..nije bilo jestivo, ali ni lošeg okusa.
Prašina slučajno otkrivena na plohi stola ostavljena je namjerno još nekoliko dana da skupi još pokoju česticu.
Nekoliko stotina žaba u žabnjaku je odlučilo tiše pjevati no lani, jer ih nitko nije slušao..ili čuo zbog kamiona koji su grmjeli prolazeći obližnjom cestom.
Poplava je otplavila neke ljude negdje , ali ne znam točno gdje jer Elba je nabujala.
Nabujao je i Dunav, no nije Kutinica...to je bilo važno. Sela uzvodno bila su sigurna. No jedan starac nije znao nalazi li se njegova ulica nizvodno, ili uzvodno...bio je skoro zaboravio kupiti kruh i mlijeko zbog toga...
A jutros su neki ljudi protrčali kroz park i nestali iza garaže..,jedan je nosio plavi kombinezon!

- 13:12 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

petak | 07.04.2006.

NAČAS...

okrznuh načas sunce,
prolazeći uzanim puteljkom privremene sreće..
i zajedno s njom trčao sam da sustignem veče...
ispod trijema proljetnog svijeta
na trenutak kapi dobre volje kapnuše s neba,
iluzija ili ne; nije bilo važno.
krug je završen i novi počinje ciklus
bez zagrade, ograde i bez stijega
otvoren za prolaz toliko koliko treba,
nije san otvorio dan, ni pokrenuo noć,
tek onako, ovlaš, pogurao sjetu...
odnio komadić nečega čudnog
vrludao nalik leptirovu letu...
trenutak , slika, samo jedan frem...
moj, njihov, ili njen?
nevažno u svojoj jednostavnoj veličini,
kako priliči tajnoj priči...





- 12:26 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

TAJNO MJESTO

čarobni miris čarobnog cvijeta ...na rubu svijeta..

Postoji jedno čarobno mjesto udaljeno od moga grada tek nekih desetak km, možda i manje... Čarobno je otkrih to prije dvanaestak godina u svojim potragama za svojim mjestom.Proplanak, svojom slobodnom stranom okrenut prema sjeverozapadu, noću označen sazviježđem Velikog medvjeda, zapadno zid šume, južno zid šume, istočno uzan poljski puteljak i šikara divlje akacije, bazge i kupine...
Ovih dana pohodit ću čarobno mjesto jer dugo nisam..godinu dana točno zapravo. Predugo....nataložio se otrov ljudskog svijeta u meni...treba ga isprati...jedino tamo je to moguće.
Tek desetak ljudi vrijednih spomena zna za tajno- čarobno mjesto.
Ponekad poželim...kao danas ponovo otkriti nekoga tko je spreman posjetiti mjesto nakon što pozeleni svijet uokolo i bagrem procvijeta i zamiriše opojno. Malo je takovih kandidata...stoga nije problem otići sam!

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>